Franjo Hanaman
- Rođen
- 30. lipnja 1878., Drenovci kraj Županje
- Umro
- 23. siječnja 1941., Zagreb
- Područje
- Kemija, metalurgija
- Najpoznatije
- Žarulja s volframovom žarnom niti
Iz Drenovaca u Beč
Franjo Hanaman rođen je 30. lipnja 1878. u Drenovcima kraj Županje, u Slavoniji. Realnu gimnaziju završio je u Zemunu, a 1899. diplomirao je na Kemijskom odjelu Tehničke visoke škole u Beču. Nakon kratkog rada u šećerani postao je 1900. asistent na katedri analitičke kemije bečke Tehničke visoke škole. Ondje je s kolegom Aleksandrom Justom počeo raditi na usavršavanju električne žarulje.
Zašto je stara žarulja trebala bolju nit
Žarulja svijetli tako što struja zagrijava tanku nit dok ne zažari. Što je nit toplija, to daje više svjetla za istu količinu struje. Prve široko korištene žarulje, poput Edisonove s kraja 1870-ih, imale su niti od ugljena, koje se nisu smjele previše zagrijati pa su davale razmjerno slabo svjetlo, a trošile mnogo energije.
Nit se nalazi u staklenom balonu iz kojeg je izvučen zrak ili koji je ispunjen plinom koji ne podržava gorenje — inače bi užarena nit u dodiru s kisikom brzo izgorjela.
Rješenje je bio volfram, metal s najvišim talištem od svih metala. Volframova se nit može zagrijati na mnogo višu temperaturu i tako dati više svjetla. Problem je bio što je volfram vrlo tvrd i krhak pa je bilo teško od njega napraviti tanku nit.
Volframova žarna nit — izum koji je osvijetlio domove
Hanaman i Just pronašli su put do volframove niti. Svojim prvim patentom iz 1903. opisali su postupak dobivanja volframovih niti za električne žarulje, a postupak su idućih godina usavršavali. Žarulja s volframovom niti trošila je oko trećinu električne energije Edisonove žarulje s ugljenom niti i dulje je trajala. Time je, kako navodi Hrvatska enciklopedija, konačno utemeljena ekonomična električna rasvjeta.
Početkom 1905. Hanaman se zaposlio u tvornici žarulja u Újpestu (danas dio Budimpešte), gdje je s Justom izum primijenio u proizvodnji. Istraživanja je usporavao nedostatak novca, a američka tvrtka General Electric 1910. uspjela je proizvesti elastičnu volframovu nit dovoljne čvrstoće. Hanaman je iste godine u SAD-u prodao svoja patentna prava.
Profesor koji je utemeljio kemijsko inženjerstvo
Hanaman je 1913. doktorirao u Berlinu, a nakon Prvoga svjetskog rata nastanio se u Zagrebu. Godine 1922. postao je redoviti profesor anorganske kemijske tehnologije i metalurgije na Tehničkoj visokoj školi i vlastitim novcem opremio Zavod za anorgansku kemijsku tehnologiju i metalurgiju — prvi inženjerski zavod na tadašnjem Kemičko-inženjerskom odjelu. Bio je dekan tog odjela (1922.–1924.), a 1924. izabran je za rektora Tehničke visoke škole, kao prvi inženjer na toj dužnosti.
Svoja je predavanja pisao i sam ilustrirao, jer literature na hrvatskom jeziku nije bilo. Od 1934. do 1939. uređivao je časopis Arhiv za hemiju i farmaciju, današnji Croatica Chemica Acta. Bio je i predsjednik Jugoslavenskoga hemijskog društva (1933.–1934.), a 1939. jedan je od osnivača Odjela za rudarstvo i metalurgiju Tehničkog fakulteta, koji je vodio do kraja života. Kolegij kemijsko-tehnološkog računa, koji je uveo 1935./1936., potaknuo je uvođenje modernih inženjerskih predmeta iz kojih je izrastao današnji Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu. Umro je u Zagrebu 23. siječnja 1941.
Naslijeđe Franje Hanamana
Hanaman je pokazao koliko je važna kemija materijala: ponekad cijelu tehnologiju ne mijenja novi stroj, nego bolji materijal. Pravi izbor metala za tanku nit unutar staklenog balona učinio je električno svjetlo dostupnim i isplativim.
Hanaman je dao velik prinos razvoju rasvjetne tehnike u svijetu, a s pravom se smatra i začetnikom kemijskog inženjerstva u Hrvatskoj. Njegova je priča lijepa veza s radom Nikole Tesle: Tesla je pomogao da struja stigne u domove, a Hanaman da je u njima iskoristimo za bolju i jeftiniju rasvjetu.
Kako su izgledale žarulje iz prošlosti, pogledajte u našem virtualnom muzeju: staklene žarulje i snažna žarulja za foto studio. Druge velike umove pronađite na popisu hrvatskih izumitelja.