Josip Belušić
- Rođen
- 12. ožujka 1847., Županići kraj Labina
- Umro
- 8. siječnja 1905., Trst
- Područje
- Fizika, elektrotehnika
- Najpoznatije
- Velocimetar — električni brzinomjer
Od Labina do Beča i Kopra
Josip Belušić (tal. Giuseppe Bellussich) rođen je 12. ožujka 1847. u Županićima kraj Labina, u istočnoj Istri. Studirao je u Beču, a od 1875. do 1900. predavao je fiziku i matematiku na carskoj i kraljevskoj učiteljskoj školi u Kopru. Istra je tada bila dio Austro-Ugarske Monarhije, a Koper se danas nalazi u Sloveniji.
U drugoj polovici 19. stoljeća elektricitet se tek počinjao primjenjivati u svakodnevnom životu, a Belušić ga je iskoristio za vrlo praktičan zadatak: pouzdano zabilježiti kako je i koliko brzo vozilo putovalo.
Velocimetar — tri uređaja u jednom
Godine 1887. Belušić je izumio velocimetar (tal. velocimetro), električni uređaj za putnička vozila. Bilježio je:
- brzinu vozila,
- koliko je dugo vožnja trajala i koliko je vozilo stajalo,
- broj prevezenih putnika (do 50),
- vrijeme kada su putnici ulazili i izlazili.
Tako je velocimetar bio istodobno brzinomjer (pokazuje brzinu), tahograf (zapisuje brzinu i vrijeme vožnje i stajanja) i taksimetar (pomaže izračunati cijenu vožnje). Sva tri uređaja danas su uobičajena: brzinomjer je u svakom automobilu, tahograf u kamionima i autobusima, a taksimetar u svakom taksiju.
Uređaj je sve podatke precizno bilježio na okruglom papiru: kada je kočija krenula, koliko se puta i koliko dugo zaustavljala te koliko je vremena vozila bez putnika. Patentnu prijavu Belušić je podnio 1888. u Beču, a uređaj je bio patentiran u Austro-Ugarskoj pod imenom velocimetar.
Pobjeda na Svjetskoj izložbi u Parizu
Belušić je svoj izum predstavio na Svjetskoj izložbi u Parizu 1889. — istoj onoj za koju je sagrađen Eiffelov toranj. U konkurenciji više od 120 sličnih uređaja velocimetar je proglašen najboljim.
Za pariške gradske vlasti to nije bila samo tehnička zanimljivost. Uređajem su htjele riješiti dugogodišnji problem: kako uskladiti odnose između kočijaša, vlasnika kočija i putnika, tako da svi znaju koliko je vožnja trajala i koliko treba platiti. Bila je to zapravo preteča današnje taksi službe, a Belušićev uređaj zato se smatra i pretečom taksimetra.
Godine 1891. stotinu je uređaja ugrađeno u pariške kočije. Ipak, primjena nije šire prihvaćena i velocimetar nije postao masovni proizvod. Danas nije poznato kako je izum završio; vjerojatno Belušić nije imao dovoljno novca da ga dalje usavrši i plasira na tržište, pa je njegovo ime zadugo palo u zaborav. Ideje koje je Belušić spojio u jednom uređaju vratile su se tek kasnije, u automobilima, kamionima i taksijima 20. stoljeća.
Kako brzinomjer zna koliko brzo idemo?
Brzina nam govori koliki put prijeđemo u nekom vremenu. Ako bicikl u jednom satu prijeđe 15 kilometara, vozio je brzinom od 15 km/h. Brzinomjer zato mora „brojiti“ put i mjeriti vrijeme — najčešće tako da prati koliko se puta u sekundi okrene kotač čiji opseg znamo. Ako kotač ima opseg 2 metra i okrene se pet puta u sekundi, vozilo prijeđe 10 metara u sekundi, što je 36 km/h. Današnji brzinomjeri za to koriste elektroničke senzore, ali načelo je ostalo jednako.
Kako izgleda pravi brzinomjer, možete vidjeti na brzinomjeru iz zrakoplovne zbirke našeg virtualnog muzeja. U virtualnom muzeju tehničke kulture čeka vas još više od 400 eksponata.
Naslijeđe Josipa Belušića
Josip Belušić umro je 8. siječnja 1905. u Trstu. Tahografi koji danas u kamionima i autobusima bilježe vožnju pomažu provjeriti poštuju li vozači propise o najduljem trajanju vožnje i najkraćem odmoru — a to je upravo vrsta podataka koju je bilježio i njegov velocimetar. Zato ga se u Hrvatskoj često naziva izumiteljem tahografa.
Njegova priča pokazuje kako znanje iz školske fizike može izrasti u izum koji je pobijedio na svjetskoj izložbi. Istra i Kvarner dali su još jednog velikog izumitelja — Riječanina Ivana Blaža Lupisa, čija je zamisao dovela do prvog torpeda. Ostale pronađite na popisu hrvatskih izumitelja.