Andrija Mohorovičić
- Rođen
- 23. siječnja 1857., Volosko (Hrvatska)
- Umro
- 18. prosinca 1936., Zagreb
- Područje
- Seizmologija, meteorologija, geofizika
- Najpoznatije
- Mohorovičićev diskontinuitet (Moho)
Dječak s Kvarnera
Andrija Mohorovičić rođen je 23. siječnja 1857. u Voloskom, primorskom mjestu kraj Opatije. Gimnaziju je završio u Rijeci 1875., a matematiku i fiziku studirao je na sveučilištu u Pragu, gdje je diplomirao 1879. Nakon studija kratko je predavao u gimnazijama u Zagrebu i Osijeku.
Bakar: oblaci, bura i prvi znanstveni radovi
Od 1882. do 1891. predavao je matematiku, fiziku i meteorologiju na Nautičkoj školi u Bakru, a 1887. ondje je osnovao meteorološku postaju. Kvarnerski zaljev postao mu je prvi laboratorij: promatrao je oblake pomoću nefoskopa, naprave za mjerenje smjera i brzine oblaka koju je sam osmislio, i bilježio kako se mijenja naoblaka tijekom dana i godine.
Osobito ga je zanimala bura. Godine 1888. opisao je oblak koji je za vrijeme bure nepomično stajao iznad Kostrene i zaključio da se ondje stvara vrtlog s vodoravnom osi. Bio je to rani opis pojave koju meteorolozi danas zovu rotor, a kasnija su istraživanja potvrdila njegovo objašnjenje. Opažanja oblaka u Bakru postala su temelj njegove doktorske disertacije.
Zagreb: vrijeme, točno vrijeme i potresi
Godine 1891. preselio se u Zagreb, a 1892. preuzeo je vodstvo meteorološkog opservatorija, iz kojega je poslije izrastao Geofizički zavod. Iste je godine uveo prvu službu točnog vremena u Hrvatskoj, a proučio je i tornado koji je 1892. pogodio Novsku. Kod Novske je, prema udaljenosti na koju je vjetar odbacio željeznički vagon od 13 tona, procijenio da je brzina vjetra pri tlu dosezala oko 250 km/h. Od 1893. do 1914. objavljivao je pokusne vremenske prognoze u dnevnim novinama, predavao je geofiziku na Sveučilištu u Zagrebu, a 1898. postao je redoviti član Jugoslavenske (danas Hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti.
Potaknut snažnim zagrebačkim potresom iz 1880., okrenuo se seizmologiji. Zagrebačka seizmološka postaja dobila je 1908. i 1909. moderne Wiechertove seizmografe i ubrajala se među najbolje opremljene u Europi. U knjizi Djelovanje potresa na zgrade (1909.) zagovarao je posebna pravila gradnje u potresnim područjima — misao koja je i danas temelj sigurne gradnje. Razradio je i metodu za određivanje epicentra potresa, takozvane epicentrale.
Potres u Pokuplju i otkriće Moho-granice
Dana 8. listopada 1909. snažan potres pogodio je Pokuplje, oko 39 kilometara jugoistočno od Zagreba. Mohorovičić je prikupio zapise iz Zagreba i niza europskih postaja te uočio nešto neobično: na postajama udaljenima nekoliko stotina kilometara potresni valovi iste vrste stizali su u dva navrata — jedni ranije, drugi kasnije.
Zaključio je da Zemlja iznutra nije jednolika. Na dubini od pedesetak kilometara postoji granica ispod koje su stijene drukčije i valovi putuju brže; ondje se lome i odbijaju pa do udaljenih postaja stižu različitim putovima — slično kao što zraka svjetlosti mijenja smjer kad iz zraka prijeđe u vodu. Ta granica između Zemljine kore i plašta danas se zove Mohorovičićev diskontinuitet. Kasnija su mjerenja pokazala da joj je dubina u prosjeku oko 33 kilometra: ispod oceanskog dna tek oko 5, a ispod visokih planina i do 90 kilometara.
Naslijeđe: od Mjeseca do Marsa
Naziv „Moho“ proširio se svijetom osobito nakon 1961., kad su američki znanstvenici pokrenuli projekt Mohole s ciljem da bušenjem dosegnu plašt. Po Mohorovičiću su nazvani krater na Mjesecu i asteroid 8422 Mohorovičić, a pojam Moho koristi se i za granicu kore i plašta na Mjesecu, Merkuru, Veneri i Marsu. Njegovo ime nosio je i istraživački brod Hidrografskog instituta iz Splita, a Hrvatska mu je 2007. posvetila poštansku marku, u godini 150. obljetnice njegova rođenja. U rodnom Voloskom od 1957. stoji spomen-ploča.
Mohorovičićeva priča pokazuje koliko se može otkriti strpljivim promatranjem — od oblaka nad Bakrom do valova koji putuju kroz Zemlju. Upoznaj i druge hrvatske izumitelje i znanstvenike, primjerice Ruđera Boškovića ili Riječanina Ivana Lupisa.